Danas je|Četvrtak, rujan 21, 2017

Povijest Cetingrada

MJESTO – IME – POJAM CETINGRADA

Cetingrad je maleno mjesto u središnjoj Hrvatskoj, udaljeno dvadesetak kilometara sjeveroistočno od Slunja, a svega nekoliko kilometara od bosanske granice. Nastao je na temeljima srednjevjekovnog naselja Vrčkovići koje je već 1082 g. dobilo crkvu “Marijina uznesenja”.  Za turskih vremena naselje se je zvalo Kekić selo a po oslobođenju od Turaka dobiva ime po austrijskom generalu Vališ selo. Sadašnje ime Cetingrad nosi jedva stotinjak godina.
Pored imena to naselje i svoju povijest duguje 4 km udaljenim ruševinama starog grada Cetina čiju povijesnu ulogu poznaju samo malobrojni poznavaoci srednjevjekovne hrvatske povijesti. Grad Cetin bio je nekada jako utvrđenje opasano sa dvostrukim 18 m visokim obrambenim bedemima opremljenim sa kulama i osmatračnicama. U naselju je bio velik franjevački samostan i crkva sv. Mirka. Naselje je napajano sa vodom sa Kloštarskog vrela neposredno pod cetinskim zidinama. Cetin se nalazi na granici geološko različitih pokrajina, jugozapadna strana u pravcu Slunja i Rakovice je kamenit i kraški teren, tipičan lički krajolik. Sjevernoistočna strana je nisko i valovito zemljište sa pitomim brežuljcima i bez kamena. Zelene šume i bujne livade sa mnoštvom potočića i izvora podsjećaju na tipične pejsaže hrvatskog Zagorja. U neposrednoj blizini Cetina nalazila se je regionalna granica srednjevjekovne Hrvatske, tako je Cetin pripadao panonskoj hrvatskoj kraljevini Slavoniji i Zagrebačkoj biskupiji dok su susjedna mjesta Slunj, Rakovica i ostali krajevi pripadali dalmatinskoj Hrvatskoj i Krbavskoj biskupiji.

Grad Cetin danas dijeli zlu sudbinu sa mnogim hrvatskim srednjevjekovnim gradovima i spomenicima kulture kojima povijest duguje mnoga objašnjenja. Tako i ruševine grada Cetina leže potpuno zapuštene i zaboravljene od čovjeka u skoro pravom bespuću. Ne zna se čak ni to tko ga je sagradio ni kada. Rimski natpisi na kamenitim pločama i ostaci rimskog groblja su nijemi svjedoci da su u Cetinu nekada gospodovali Rimljani. Čvrste zidine su preživjele propast Rimskog carstva i još preko 1000 godina odolijevale zubu vremena i ratnim vihorima. Malobrojni dokumenti govore da je Cetin bio dugo vremena kraljevski grad a potom je bio u vlasti hrvatskih velikana Nelepića, Zrinskih i Frankopana koji se po ondašnjim običajima prozvaše knezovi Cetinski. Najzad Cetin dolazi pod vlast Frankopana knezova Slunjskih.
Do provale Turaka to je područje bilo naseljeno isključivo katoličkim stanovništvom a život se je odvijao na zavidnom kulturnom i vjerskom nivou.

Poslije Mohačke bitke 1526 g. zavladalo je rasulo u tadašnjem Hrvatsko-Mađarskom kraljestvu. Na saboru u gradu Cetinu tada se sastaše hrvatski velikani i 1.1.1527 god. izabraše Ferdinanda Habsburškog za svojega kralja a njegovu ženu Anu prozvaše hrvatskom kraljicom. Novi kralj je obećao da će braniti sve povlastice, prava i slobode kraljevine Hrvatske i njenih stanovnika te ih materialno i vojno pomagati u boju za obranu od Turaka.

Ubrzo zatim Turci se naglo približavaju Cetinskom kraju i tako Cetin doživi svoj krvavi dio povijesti. U stalnim borbama postaje toliko oštećen da ga Hrvati napuštaju. 1584 god. zauzeše ga Turci i popraviše ga za odbranu i od tada Cetin poče često mjenjati vlasnike koji ga naizmjenično popravljaju, ruše i pale sve što se spaliti da a dva puta je razaran lagumom. Cetin je tada djelio zlu sudbinu svih susjednih gradova Furjana, Drežnika, Lađevca, Slunja i ostalih koji su danas jednako tako razoreni, zapušteni i zaboravljeni. Od mnogobrojnih primirja sa turcima nije bilo nikakove koristi sve dok nisu Hrvati pod vodstvom generala Walischa 1790 god. provalili u te krajeve i nakon teških borbi zauzeli grad Cetin. Turci su i dalje napadali Cetin tako da su se Hrvati konačno učvrstili u Cetinu tek 1834 god.. Grad je tada bio potpuno razoren, nije više popravljan i počeo je padati u zaborav.

A što je bilo sa stanovništvom cetinskog kraja? U godinama velikih stradanja hrvatskog stanovništva, Cetinjani su djelili zlu sudbinu sa ostalim Hrvatima susjednih gradova, mnogi izginuše u borbama sa Turcima, neki su odvedeni u tursko ropstvo a malobrojni koji su preživjeli razseliše se po ostalim djelovima Hrvatske, Austrije i Slovačke i mnogima se gubi svaki trag. Već krajem 16. stoljeća okolica je Cetina opustila a u 17. stoljeću ostala je bez stanovnika. U susjedne krajeve Slunja i Rakovice začelo se je vraćati stanovništvo po sklopljenom miru sa Turcima 1699 god. u Sremskim Karlovcima a u cetinski kraj tek po Svistovačkom miru sklopljenom 1791 god.. Najviše povratnika došlo je iz slovenske pokrajine Kranjske i zato i danas tamo zovu Hrvate Kranjci. Oko 1850 god. konačno je cetinski kraj naseljen najviše Hrvatima iz raznih dijelova Hrvatske kao i nešto pravoslavnog stanovništva poznatog pod imenom Vlasi koji su došli iz Bosne na prazna i opustošena zemljišta većinom sa Turcima ili poslije Turaka.

Krajem 19. stoljeća počelo se je razvijati novo naselje 4 km istočno od Cetina najprije pod nazivom Vališ selo, sagrađena je i nova crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije već po treći put na istim temeljima. U Vališ selo krajem 19 stoljeća preseliše iz Cetina svu administrativnu i upravnu vlast i tako Cetin ostade potpuno napušten a od nekadašnjeg slavnog Cetina ostaše samo hrpe ruševina kao nijemi svjedoci burnih događaja prošlosti. God. 1910 Vališ selo se preimenuje u Cetin-grad.
Brzo su Cetingrađani savladali poteškoće prošlosti koje su ostale samo kao legende i život je počeo ponovno cvjetati i bujati. Međutim novije doba hrvatskom djelu stanovništva nije u tim krajevima donosilo ništa dobro. Već poslije 1930 god. počinje se stanovništvo osipati. Po popisu stanovništva iz 1930 god. Cetingrad je imao oko 6000 hrvatskih vjernika a 1991 god. samo 2500 vjernika. Nije tome kriv samo drugi svjetski rat. U poratnim stradanjima su Hrvati Cetingrada dijelili zlu sudbinu ostalih Hrvata, mnogi su završili na raznim stratištima i u neznanim jamama u tom mračnom razdoblju bez dokazivanja njihove krivice i većini se ne zna ni za grob. Zla kob je i dalje pritiskala Hrvate ovog kraja, politika raseljavanja Hrvata iz ovih prostora prisilila je mnoge da zauvijek napuste rodnu grudu i odsele u razne krajeve Europe ili preko oceana.