Utvrda Cetin smještena je na izdvojenom brijegu kraj omanjeg sela pod imenom Podcetin te tlocrtnim oblikom predstavlja nepravilni trokut, s citadelom Ičizar (Ichiszar) i kulom Drenđulom u sredini. Citadelu Ičizar okružuju turski bedemi i tabije (bastioni), a s južne strane i dvostruki bedemi sa Zwingerom. Ostatci turske arhitekture svjedoče o Cetinu kao o jednom od najvažnijih i građevinski najvrjednijih djela turskog utvrdnog graditeljstva u hrvatskim zemljama uopće. To je stara hrvatsko-austrijsko-turska utvrda koja postoji još od 14. stoljeća, a ishodište ima u utvrdi knezova Frankopana da bi kasnije bila osvojena od strane Turaka te više puta rušena, paljena, popravljana i dorađivana.
Zna se da je u srednjovjekovna vremena grad bio jako i dobro utvrđen. Oko njega su bili dvostruki obrambeni bedemi visoki osamnaest metara, s kulama i osmatračnicama, a izgledom je posve drugačiji od ostalih hrvatskih utvrda i zamaka. Poznato je da je na sjeverozapadu još prije Turaka bio tzv. Lenkovićev bastion. Ali-paša Bosanski dao je sagraditi Hergarsku kulu 1739., a Mehmed-paša glavnu kulu Drenđulu (pregrađena i nadograđivana stara srednjovjekovna branič-kula) 1756./1757. godine. Polukula i okruglih kula nema, nego samo višekutni bastioni koji se grade u 16. stoljeću, a kojima su sklonost pokazivali osmanlijski graditelji. Osmanlijski bastioni (“tabije”) građeni su na mjestu starih dijelova utvrde. Begova tabija bila je kod ulaza na sjeveroistoku, na jugu Nebojša. Do nje je bio pašin stan, a do njega Hergarska tabija. Hergarska je bila na zapadu kod tzv. ciganskih vrata. Kroz njih se ulazilo u predvorje. Stara predturska Lenkovićeva tabija bila je na sjeverozapadu. Mošeja se nalazila pred glavnim ulazom, a nastambe stanovnika bile su oko Drenđule, glavne kule s drvenim čardacima.
Nakon oslobođenja sačuvalo se više dokumentacije, a iz zadnjih dana postoji i fotografija. Polovicom 19. stoljeća unutar utvrde je velika graničarska vojarna. Radikalno pretvaranje u vojarnu dosta je oštetilo utvrdu. Kao i u turskim vremenima, ovdje je bilo sjedište visokog vojnog zapovjednika. Sve do 1860. godine bila je boravištem vojnog zapovjednika Korduna. Fotografija iz 1866. zabilježila je gradski zid s kruništem ispred Drenđule, a desno od njega ulaz s pokretnim mostom i Begovu tabiju. Uskoro je utvrda prodana i razorena po nalogu krajiške vojne uprave.
Drevni Cetin okružen je s još nekoliko značajnih povijesnih lokaliteta koji su ili prethodili ili nastajali paralelno s frankopanskim Cetinom, a to su:
Mala Crkvina kraj izvora Kraljevac
Nalazi se sjeveroistočno od utvrde Cetin te predstavlja vjerojatno mjesto kastruma iz 12. – 13. stoljeća gdje se nalaze prvi početci Cetina. Arheološka su iskapanja otkrila temelje nevelikog burga čiji se tlocrt može vrlo dobro rekonstruirati. Nađeno je nekoliko klesanih ulomaka za koje je sigurno da pripadaju ranoj gotici druge polovice trinaestog stoljeća, a pretpostavlja se da potječu s crkve svetog Emerika po kojoj je Mala Crkvina vjerojatno i dobila ime.
Velika Crkvina na Baračevu Brdu
Lokacija se nalazi sjeveroistočno od utvrde Cetin, na prostranom Baračevu Brdu (poznato i pod nazivom Madžarevo). Arheološka su istraživanja pokazala da je ondje nekada stajala crkva s grobljem, vjerojatno posvećena svetom Nikoli.
Franjevački samostan – Kloštar
Lokacija starog franjevačkog samostana iz 15. stoljeća nalazi se jugoistočno od utvrde. Cetinski je franjevački samostan jedan od najznačajnijih franjevačkih samostana u Hrvatskoj u razdoblju 15. – 15. stoljeća, sjedište Cetinske kustodije te očito značajna građevina. Najznačajniji ostatak franjevačkog samostana je nadgrobna ploča Jurja Grgurića Karinskog iz 1502. godine, s grbom starohrvatskog plemena Lapčana i natpisom.
U samostanskoj je crkvi prema povijesnim izvorima održana svečanost proglašenja nadvojvode Ferdinanda Habsburga hrvatskim kraljem 1. siječnja 1527. godine.
Kloštarsko vrelo
Nalazi se ispod ceste i pozicije Kloštar te je predstavljalo izvor vodoopskrbe staroga Cetina.
Cetinvaroš
Selo zapadno od Podcetina i utvrde, više manjih skupina kuća, vjerojatno položaj jednoga od starijih naselja.
Korištena literatura i izvori:
Milan Kruhek, Zorislav Horvat (2010.): Cetin : studija povijesnih lokaliteta i konzervatorski plan upravljanja, Općina Cetingrad, Cetin – Zagreb
Potvrđujući svoju iznimnu povijesnu ulogu u hrvatskoj povijesti, stari grad Cetin – saborni grad Hrvata je bio poprište brojnih bitaka te vojnih i političkih zavrzlama kao i mjesto donošenja važnih odluka u političkom životu Kraljevine Hrvatske (lat. Regnum Croatiae). Cetinski sabor, veliki zbor hrvatskog plemstva 31. prosinca 1526. i 1. siječnja 1527., zahvaljujući dalekosežnim posljedicama svojih političkih odluka kao i broju okupljenih hrvatskih velikaša, zasigurno je najvažniji događaj koji se ikada zbio u Cetinu.
U 15. stoljeću nad hrvatske se zemlje već dobrano nadvila turska opasnost. Turci Osmanlije su iz godine u godinu osvajali prostore jugoistočne Europe da bi godine 1463. konačno i Bosna pala pod njihovu prevlast. Ljeta Gospodnjega 1493., 9. rujna, odigrala se na Krbavskom polju kraj Udbine jedna od najznačajnijih, ali i najtragičnijih bitaka hrvatske povijesti. U silovitom sudaru hrvatske i turske vojske izginulo je mnoštvo hrvatskih vitezova, moćnika i junaka, sav cvijet hrvatskog plemstva i sinovi velikih hrvatskih kuća i loza. Nakon krbavske tragedije vrata hrvatskih zemalja bila su sljedećih desetljeća širom otvorena turskim osvajačima, a hrvatski je narod zajedno sa svojim plemstvom, koje je na Krbavi pretrpjelo strahoviti udarac, podnosio nadljudske napore kako bi obranio Hrvatsku, a preko Hrvatske i sav europski i kršćanski svijet što je hrvatstvu donijelo slavni, ali i tragični naslov Predziđa kršćanstva (lat. Antemurale Christianitatis). Sljedećih nekoliko stoljeća Hrvati su prolazili kroz tragičnu epopeju stalnih ratova i borbi, krvareći na granici dvaju svjetova, spašavajući i braneći svoje živote, zemlju, kulturu i političku samobitnost od mnogostruko jačeg neprijatelja. Turci su upadali pustošeći, paleći i pljačkajući, a posebno su tragični bili iznenadni turski pohodi prilikom kojih bi hvatali i sa sobom odvodili na tisuće robova.
No, 29. kolovoza 1526. dolazi do još jedne velike tragedije, u bitci na Mohačkom polju kraj Drave u Baranji, hrvatsko-ugarske snage, unatoč zadivljujućim naporima, pretrpjele su poraz pri čemu je život izgubio i sam hrvatsko-ugarski kralj Ljudevit (Ludovik) II. Jagelović.
Vremena za mirovanje nije bilo, kralj je poginuo, Turci su iz dana u dan sve više jačali i nadirali u hrvatske i srednjoeuropske zemlje te je imperativ hrvatske politike bio izbor novoga kralja i nastavak protuturske borbe do konačne obrane i pobjede. Uskoro nakon bitke na Mohačkom polju, hrvatsko je plemstvo na saboru u Križevcima imenovalo kneza Krstu I. Frankopana upraviteljem i vrhovnim braniteljem Kraljevine Hrvatske (lat. nostro governatore et defensor generale). Hrvatski su velikaši smatrali da je u svrhu bolje obrane hrvatskih zemalja potrebno više se povezati s moćnim austrijskim plemstvom te plemićkom lozom Habsburga. Stoga su hrvatski staleži iz Slavonije na svom saboru 23. rujna 1526. u Koprivnici odlučili poslati izaslanstvo austrijskom nadvojvodi Ferdinandu I. Habsburgu te je 10. studenog 1526. sklopljen ugovor između nadvojvode Ferdinanda i kneza Krste Frankopana o Ferdinandovu pristajanju da pomogne u obrani hrvatskih zemalja i prizna postojeće povlastice hrvatskog plemstva.
Ferdinand I. Habsburg bio je brat najmoćnijeg tadašnjeg vladara Europe, cara Svetog Rimskog Carstva Karla V., potomak austrijskih i španjolskih vladara. Rođen i odrastao u Kastiliji, u Španjolskoj, odgajan je za vladara Kastilije i Aragona, no zbog tragičnih obiteljskih okolnosti nikada nije preuzeo prijestolje te mu brat Karlo 1521. godine ustupa austrijske zemlje čime počinje njegov politički uspon. 1558. godine, nakon bratove abdikacije, postaje car Svetog Rimskog Carstva. Iako je bio strane krvi, veliki dio hrvatskog plemstva je cijenio Ferdinanda iz razloga što je otprije već niz godina pomagao obranu hrvatskih zemalja od Turaka, a njegova supruga Ana je bila sestra na Mohaču poginulog hrvatsko-ugarskog kralja Ljudevita II. Jagelovića. U isto vrijeme, Ljudevitova supruga Marija Austrijska bila je pak Ferdinandova sestra.
Veliki Hrvatski državni sabor i plemićki zbor na kojem je Ferdinanda trebalo proglasiti kraljem sazvan je za zadnji dan godine, 31. prosinca 1526. u Cetinu, a velikaši su se okupili u utvrđenoj palači knezova Frankopana i franjevačkom samostanu. Uz mnogobrojne hrvatske velmože, spominje se da su se u Cetinu okupili i zastupnici gradova, slobodnjaka i ostalog hrvatskog naroda tako da je tu bila zastupljena „čitava Kraljevina Hrvatska“ (lat. universitas regni Croatiae). Austrijska i hrvatska strana najprije su razmotrile prava na temelju kojih bi Ferdinand mogao postati hrvatskim kraljem i utvrdili da takvo pravo postoji. Potom su hrvatski staleži istakli svoja prava i prava Kraljevine Hrvatske, koja bi Ferdinand I. trebao priznati i poštovati te kad su i u tome postigli suglasje s poslanicima austrijskog nadvojvode, prišli su izboru i taj izbor Ferdinanda za hrvatskog kralja svečano proglasili na samu Novu godinu, na misi održanoj u samostanskoj crkvi Pohođenja Svete Marije.
Tim istim činom proglašenja Ferdinanda I. za hrvatskog kralja proglašena je i njegova supruga Ana hrvatskom kraljicom. U izbornoj ispravi je istaknuto da su ugarski staleži i redovi, 16. prosinca 1526. u Požunu, izabrali Ferdinanda za kralja prema zakonima i pravima Kraljevine Ugarske, da je Ferdinand već više godina potpomagao staleže i redove Kraljevine Hrvatske u obrani od Turaka da nas njihovo bjesnilo ne prisili odmetnuti se od vjere pravovjerne i od države kršćanske, te da ga i ovi staleži jednoglasno, 1. siječnja 1527. u Cetinu, izabraše za kralja i njegovu suprugu Anu za kraljicu cijele Kraljevine Hrvatske, davši pritom njima i njihovim nasljednicima prisegu dužne vjernosti i poklonstva.
Cetinska povelja, koju su tom prilikom potpisali najznamenitiji hrvatski velikaši i predstavnici Ferdinanda Habsburškog (Pavao Oberstain, Nikola Jurišić, Ivan Katzianer i Ivan Pichler) jedan je od najvažnijih dokumenata hrvatske državotvornosti i pohranjena je u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Povelju su sa svojim pečatima potvrdili: Andrija Tuškanić, Ivan Karlović, Nikola Zrinski, otac Nikole Šubića Zrinskog “Sigetskog”, Juraj Frankopan, Vuk Frankopan i Stjepan Blagajski. Na sredini se nalazi pečat Kraljevine Hrvatske sa 64 crveno-bijela polja što predstavlja prvi prikaz hrvatskog državnog grba upotrijebljenog u diplomatske svrhe.
Ferdinand Habsburg je obećao poštovati i štititi postojeća prava i povlastice Kraljevine Hrvatske, obvezao se o svojem trošku uzdržavati tisuću konjanika i dvjesto pješaka te održavati hrvatske protuturske utvrde. Između ostalog obvezao se da će održavati stalne vojne posade u Klisu, Bihaću, Ripaču, Senju, Otočcu i Starom Gradu (podno Velebita).
Nasuprot odlukama Cetinskog sabora, Slavonski je sabor u Dubravi kraj Vrbovca izabrao za kralja 6. siječnja 1527. godine Ivana Zapolju uz kojeg je pristao dio hrvatskog plemstva, nakon čega je uslijedilo razdoblje tragičnog građanskog rata, koji je u velikoj mjeri oslabio vojno-obrambenu snagu Kraljevine Hrvatske te Turcima olakšao prodiranje i donio nove osvajačke uspjehe. Nažalost, unatoč silnoj požrtvovanosti i nadljudskim naporima koje su hrvatski plemići i narod podnosili kako bi se konačno porazili turski pljačkaši te oslobodile sve okupirane hrvatske zemlje, nesloga i međusobne razmirice unutar hrvatskog narodnog korpusa su često puta otežavale ostvarenje tih ciljeva te dodatno ugrožavale hrvatsku sigurnost i političku suverenost.
No ipak, usprkos svim poteškoćama, usprkos tome što je jedno vrijeme bila svedena na ostatke ostataka nekoć snažnoga hrvatskog kraljevstva (lat. reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae), Kraljevina Hrvatska se uspjela oduprijeti turskim osvajanjima te sačuvati svoju državnost, kulturu, samobitnost i političku posebnost.
Cetinski sabor jedan je od najznačajnijih događaja hrvatske povijesti koji je hrvatski politički život usmjerio na vojno i političko savezništvo s austrijskim i njemačkim zemljama za nekoliko sljedećih stoljeća. Iako habsburški vladari često puta nisu imali razumijevanja za hrvatske političke interese, samostalno odlučivanje Hrvata o izboru kralja na saboru te njegovo obećanje poštivanja hrvatskih pravica i povlastica dokazi su suverenosti Kraljevine Hrvatske te opstojnosti njenih državnopravnih tradicija. Hrvatsko je plemstvo, vodeći se drevnom i neprekinutom hrvatskom državnopravnom tradicijom, Kraljevinu Hrvatsku smatralo samostalnom i suverenom državom koju s ostalim zemljama Habsburške Monarhije veže samo zajednička osoba vladara. Time su Hrvati potvrdili svoje tisućljetno političko i kulturno mjesto u obitelji starih državotvornih naroda i ravnopravnih kraljevina srednje Europe.
Korištena literatura i izvori:
Milan Kruhek (1997.): Cetin, grad izbornog sabora Kraljevine Hrvatske 1527., Karlovačka županija, Karlovac
Milan Kruhek, Zorislav Horvat (2010.): Cetin : studija povijesnih lokaliteta i konzervatorski plan upravljanja, Općina Cetingrad, Cetin – Zagreb
Radoslav Lopašić (1895.): Oko Kupe i Korane, Matica Hrvatska, Zagreb
Hrvatski sabor – Povijest: Sabor u Cetinu 1527. godine; Dostupno na: http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1733&sec=442
Cetinska povelja jedan je od najznačajnijih dokumenata hrvatske državnosti, kojom plemstvo Kraljevine Hrvatske potvrđuje izbor nadvojvode Ferdinanda I. Habsburškog za hrvatskog kralja dana 1. siječnja 1527. godine na velikom saboru u Cetinu. Neposredno ispod teksta nalazi se sedam pečata kojima je ova izborna isprava ovjerena, i to hrvatski državni pečat (s otiskom četvrtastih polja što predstavlja prvu upotrebu hrvatskog državnog grba u diplomatske svrhe) u sredini, a do njega s lijeve i desne strane po tri pečata najuvaženijih hrvatskih velikaša toga vremena. Povelja se danas nalazi u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Izuzetna važnost Cetinske povelje leži u tome što je ona dokaz samostalnog i suverenog odlučivanja hrvatskog plemstva o izboru vladara, a samim time i dokaz suverenosti Kraljevine Hrvatske.
Tekst Cetinske povelje:
„ Mi Andrija božjom i apostolske stolice milošću biskup Kninski i opat Toplički, knezovi Ivan Torkvat od Krbave, Nikola Zrinski, Krsto i Vuk braća i Juraj Frankapan Senjski, Krčki i Modruški, Stjepan Blagajski, Krsto Peranski, Bernard Tumpić Zečevski, Ivan Kobasić Brikovički, Pavao Janković, Gašpar Križanić, Toma Čipčić, Mihajlo Skoblić, Nikola Babonožić, Grgur Otmić, plemićki sudac Zagrebačke županije, Antun Otmić, Ivan Novaković, Pavao Izačić, Gašpar Gusić, Stjepan Zimić i svikolici ostali plemići i velikaši, kao što i savkolik narod plemenitih županija, gradova i kotara Kraljevine Hrvatske ispovijedamo, priznajemo i na vječno znanje dajemo ovim listom svakomu! Pošto je prejasni i premogući princip i gospodin Ferdinand, božjom milošću češki i hrvatski kralj, španjolski infant, Svetoga Rimskoga Carstva izbornik, nadvojvoda austrijski, vojvoda burgundski, brabantski, štajerski, koruški, kranjski, šleski, virtenberški itd., markgrof moravski, burgovski itd., grof tirolski, celjski, gorički itd., gospodar slovenske krajine, luke naonske i solila, Svetoga Rimskoga Carstva glavni namjesnik itd., vladar i gospodar naš premilostivi, poslao k nama ovih dana savjetnike svoga svetog kraljevskog veličanstva i poslanike, časnoga naime u Isukrstu oca i gospodina Pavla Oberstaina, božjom milošću bečkoga prepošta, umjetnosti, mudroslovlja i obojeg prava doktora, Nikolu Jurišića, vrhovnog vojvodu, vojvodu Ivana Katzianera i Ivana Puchlera, prefekta grada Mehova, gospodu i osobite naše prijatelje; ovi nas u ime spomenutoga kraljevskog veličanstva, od kojega imaju dovoljnu punomoć, zamoliše da priznamo njegovo veličanstvo za našega zakonitog i naravskog kralja i gospodara, a prejasnu vladaricu i gospođu Anu, ugarsku, češku i hrvatsku kraljicu, za našu premilostivu vladaricu i gospodaricu, pa da o tome položimo prisegu vjernosti i poklonstva.
Uvaživši potanko i promotrivši pomnjivo pravo, kojima je isti naš prejasni kralj s rečenom svojom suprugom, prejasnom gospođom kraljicom potpuno i dovoljno potkrijepljen da dobije Ugarsku Kraljevinu nasljednim pravom, osobito pak krepošću više nepobitnih ugovora, koje smo mi temeljito razgledali, pročitali i proučili, i najposlije krepošću izbora dne 16. prosinca prošle godine po zakonima Kraljevine Ugarske u saboru staleža i redova iste kraljevine a u gradu Požunu valjano i zakonito obavljenog i proglašenog, pa uzevši na um također tolike milosti, potpomoći i blagodati kojima, između tolikih kršćanskih vladara, samo njegovo posvećeno kraljevsko veličanstvo nas i Kraljevinu Hrvatsku evo već više godina milostivo darivaše i od bijesnih Turaka branijaše da nas njihovo bjesnilo ne prisili odmetnuti se od vjere pravovjerne i države kršćanstva, te kako je isto kraljevsko veličanstvo druga nebrojena dobročinstva nama podijelilo i osobitom svojom milošću i darežljivošću oko svih naših prava nastojalo; zato pristajemo smjerno i sa štovanjem na pravedno i pošteno zahtijevanje spomenute gospode poslanika, te danas prije ručka i dok još bijasmo na tašte, bivši u našem saboru, svi i pojedini u dobri čas jednodušno i jednoglasno izabrasmo i primismo, učinismo, ustanovismo, proglasismo i po ulicama proglasiti dadosmo gore imenovanoga prejasnog gospodina kralja Ferdinanda za našega i cijele ove slavne Kraljevine Hrvatske pravoga, zakonitoga, nedvojbenoga i naravnoga kralja i gospodara, kao što i spomenutu prejasnu gospođu kraljicu Anu za našu i cijele Kraljevine Hrvatske pravu, zakonitu, nedvojbenu i naravnu kraljicu i gospodaricu, kao što ih i po glasu ovoga lista izabiramo, priznajemo, činimo, ustanovljujemo, proglašujemo i poštujemo oba veličanstva za naše, kako je rečeno, kralja i gospodara, kraljicu i gospodaricu, a sve to putem, načinom, pravom, običajem, svečanošću koliko mogosmo i možemo, morasmo i moramo boljom, usrdnijom i uspješnijom. Podjedno pak prisegosmo s najvećim veseljem i prisegu dužne vjernosti i poklonstva, i to također javno, glasno i razgovijetno te digavši prste i ruke u vis, kao što nam je rečeni časni gospodin bečki prepošt svojim glasom prednjačio.
Evo riječi po riječ te zakletve: Prisižemo i obećavamo da ćemo biti odsad ubuduće uvijek vjerni i poslušni prejasnomu vladaru i gospodaru Ferdinandu, češkomu kralju, i njegovoj supruzi, prejasnoj gospođi Ani, rođenoj kraljici ugarskoj i češkoj itd., gospodarima našima preblagostivima i premilostivima kao pravim, zakonitim i naravnim nasljednicima, i kralju i kraljici Kraljevine Hrvatske, kao što i njihovim nasljednicima, namjesnicima i upraviteljima; da ćemo za njihovu korist i sreću promišljati i po svojim je silama pomagati, a štetu i kvar po mogućnosti našoj od njih odvraćati i priječiti, pa i sve dugo činiti kako se pristoji i kako je dužnost i obveza dobrih podanika i vjernih sluga prema svom gospodaru, niti ćemo ikada više ubuduće drugoga koga osim njihovih veličanstva i njihovih nasljednika za svoga gospodara ili kralja primiti i priznati. Kad bismo pak svi zajedno ili posebice razabrali da tko ili više njih, bilo duhovnoga ili svjetovnoga staleža ili reda, na štetu njihovih veličanstava a na korist drugoga ili drugih, riječju ili činom uz drugoga pristati namjeravaju, to ćemo, čim za takve ljude doznamo, odmah o tom vaša veličanstva ili poglavarstva od njih nam postavljena obavijestiti i opomenuti, te pomoći da se svi takvi neposlušnici k dužnom posluhu dovedu, i to sve bez ikakve himbe i lukavštine, tako nam Bog pomogao i sveto evanđelje! Zatim otpjevasmo svečano u crkvi pohođenja sv. Marije ovdašnjega samostana male braće u čast, slavu i hvalu svemogućega Boga pjesmu: Tebe Boga hvalimo, uz neprestanu tutnjavu i zvonjavu zvona. Tako dakle postadosmo svi i pojedini, zajedno s našim potomcima, baštinicima i nasljednicima za sve vijeke pravi, naravni, zakoniti i nedvojbeni podanici spomenutoga prejasnog gospodina kralja i prejasne kraljice naše i njihovih budućih nasljednika, koji će od njih proisteći. Za sve ovo što rekosmo nepobitno i za potpuno vjerovanje kao i za dovoljno svjedočanstvo sastavismo i izdasmo ovo pismo, i utvrdismo ga svojim običnim pečatima, dijelom vlastitima, a dijelom općima da vrijedi za sve vijeke. Dano u varoši Cetinu na našem saboru, držanom u gore spomenutom samostanu na prvi dan mjeseca siječnja godine poslije rođenja Spasitelja našega Isukrsta tisuću pet sto dvadeset i sedme. “
